Čegrtaljka

Ove godine zatekao sam se u Splitu sedmoga svibnja, na sam blagdan svetoga Duje, koji domaći zovu Sudamja. Jasno da sam se uključio u feštu i jasno da mi se na njoj sve sviđalo: i procesija, i zastave i zvona. Ali najviše me ganulo kad sam se na kraju našao na Rivi, jer ondje sam vidio stvari za koje sam mislio da ih više nikad neću vidjeti.

Na Rivi se, naime, za taj blagdan drži tradicionalni sajam koji nastoji nalikovati na slične sajmove otprije stotinu i više godina. Peče se meso i riba, prodaju se drvene kuhače i valjci za tijesto, nude se razne priproste slastice, izlažu se češljevi, ogledalca i ukosnice. Ali od svega toga najzanimljivije su igračke, jer i one su posve tradicionalne.

Tu, recimo, možete vidjeti onu pticu s kotačima koju dijete vuče na štapu, a ona pritom lepeće krilima, možete vidjeti lopticu na gumici napunjenu piljevinom, možete vidjeti žuto obojena malena kola s isto tako malim konjima. A što je osobito važno, prodaju se ondje i svirale, također drvene i obojene žuto. Imaju one oblik čekića ili cvijeta, a u sve se njih može glasno pištati. Prodavači i kupci zovu ih svirak.

Ja sam, naravno jedan takav svirak smjesta kupio, jer nije bio ni osobito skup. U obitelji nemam male djece, pa sam ga, dakle, kupio za sebe. A kupio sam ga zato što me potaknuo na razmišljanje o tome kako je to nekada bilo s tim sviralama, a i s djecom koja su u svirale puhala.

Zapravo, nisu samo puhala, nego su na njima proizvodila zvuk i na druge načine. I doista, ja sam na tom sajmu kupio još i čegrtaljku, također žutu i drvenu. Čegrtaljka ima oblik velikoga slova L, s tim što je onaj duži krak nešto tanji i obao, dok kraći krak ima oblik uskoga i izduženog kvadra. Sprava se uhvati za onaj obli i dulji kraj, pa se njome trese: tada onaj teži, četvrtasti dio, koji je pričvršćen na kraj štapića tako da se može vrtjeti, počinje kružiti i proizvoditi ne baš ugodan, ali ipak zabavan zvuk. A ima taj instrument odvajkada nekakvo dostojanstvo zbog toga što i nije samo igračka: u Velikom tjednu, kad su crkvena zvona vezana, kraj mise obilježava se čegrtanjem.

A taj ugled čegrtaljke činio je da su je roditelji u moje vrijeme bez otpora kupovali djeci. No otpor je izostajao i zbog toga što se tada općenito smatralo da djeca moraju stvarati buku, kao što moraju sisati, puzati, sliniti kad im rastu zubi i tepati kad uče govoriti. Buka je pripadala u sredstva njihova odgoja i naobrazbe, pa bi se u to vrijeme odrasli silno zabrinuli ako bi djeca bila tiha. I zato su izmišljali sve nova i nova pomagala uz pomoć kojih bi djeca mogla stvarati galamu.

A u tome su bili i uspješni i inventivni, pa kad se čovjek prisjeti čega je sve tada bilo, ne može se načuditi tomu izobilju u tako oskudnim vremenima. Svirala je, na primjer, bilo od svake ruke. Na svakom vašaru i proštenju mogla se kupiti zviždaljka nalik na onu koju rabe željezničari, samo izrađena osobito za djecu: bila je na špagi, limena, sa zalemljenim dijelovima, a u njoj se nalazila trešnjina koštica, da zvuk ne bi bio jednoličan, nego da bi lijepo titrao. Sličnu zviždaljku rabe još i do danas nogometni suci, pa su djeca u ono doba nosila zviždaljku na utakmicu i pokušavala njome zbuniti igrače.

Osim zviždaljke, bila je još i svirala koja je proizvodila jednoličan i piskav zvuk, a bila je također limena, gornji dio imao je oblik pijetla, dok se u pisku nalazilo pero koje je vibriralo. Bilo je, nadalje, jednostavnih svirala načinjenih od guščjega pera, pa onda svirala od kaučuka i plastike koje nije moguće sve ni nabrojiti. Još su se u to vrijeme mogle naći i drombulje, na kojima se sviralo prstom, a usna šupljina služila je kao rezonancijska kutija. A samo se po sebi razumije da su se na tim sajmovima nudile i prave svirale, na kojima bi se moglo nešto i odsvirati, kad bi čovjek znao: bile su to obične frule s rupama izbušenima uz pomoć užarene žice, a onda još i dvojnice ili diple, gdje su dvije takve frule bile spojene u jedno, pa se mogla u isto vrijeme svirati i melodija i pratnja. Dakako, njih nije kupovao samo onaj tko je znao svirati, nego još više onaj tko nije, u nadi da će naučiti. Ali djeca bi uvijek izgubila strpljenje i ne bi naučila ništa, možda i zato što bi se na vidiku pojavilo neko drugo sredstvo za proizvodnju buke.

A ako se ne bi pojavilo, djeca bi ga stvorila sama. Tada se, naime, s generacije na generaciju – kao kod prave narodne umjetnosti – prenosila vještina pravljenja svirala od vrbove šibe. Šibu je trebalo prvo malo izudarati drškom noža, onda kružno zarezati tako da se kora skine i ostane cijela, a ukaže se golo drvo. Na tome drvu trebalo je načiniti udubinu kroz koju će teći zrak, a onda onu koru vratiti, zarezavši usnik i napravivši na kori malu rupu za odušak. Na tome se nisu mogle izvoditi nikakve melodije, ali su se mogle probiti uši cijelome susjedstvu.

A mi smo to zdušno i radili, i nitko nas zbog toga nije grdio niti se uzrujavao. I zato smo bučali u sve one svirale i čegrtaljke dok nam ne bi dosadilo. Držalo se da bez toga ne bismo postali zdravi ni normalni ljudi.

A nije to bila nikakva zabluda naših roditelja, koji o modernoj pedagogiji nisu znali ništa. Jer mi smo se razvili u sasvim pristojne ljude, a to pokazuje da su oni imali pravo kad su nas puštali da sviramo. A još više o tome svjedoči ono što se događa danas. Oni koji se bave djecom otkrili su da elektronske igračke kojima se djeca sad zabavljaju svode svijet na dvije dimenzije te da zato klinci zanemaruju treću, pa kad se nađu u realnom svijetu, na kakvoj livadi, oni su zbunjeni i šeprtljavi i stalno su u opasnosti da se ozlijede. A to znači da im nedostaje penjanje na drveće, razbijena koljena, modrice i ogrebotine, jer tek bi ih to pripremilo za pravi život.

A vjerojatno im nedostaje i mogućnost da proizvode buku. Jer i buku sad umjesto njih prave one elektronske zezalice, ali to, naravno, nije ono pravo. Zato sam i ja u Splitu uputio vruću molitvu svetome Duji: zaželio sam da oni proizvođači svirala dobro prodaju svu svoju robu i da tako što više djece dobije pravu pripremu za život.